Povijest misije

Duhovnu skrb o hrvatskim katoličkim iseljenicima u Švicarskoj započela je 1953. godine dolaskom fra Lucijana Kordića, hercegovačkog franjevca, iz Rima u švicarski Fribourg. Iako su prvenstveno zdravstveni razlozi uvjetovali njegov dolazak u Švicarsku, on je uskoro, upoznavši brojne hrvatske iseljenike i političke izbjeglice, počeo duhovno skrbiti za njih.

 Njegov svećenički djelokrug s vremenom se proširio na cijelu Švicarsku. Obilazio je Hrvate, duhovno ih krijepio i pomagao na najrazličitije načine. To razdoblje možemo s pravom nazvati razdobljem neslužbenog dušobrižništva Hrvata u Švicarskoj, jer fra Lucijan u to doba nije imao, niti je tražio, bilo kakav službeni dekret o svom postavljanju na tu službu. Ljubav prema ugroženoj braći i sestrama po vjeri i krvi, nadahnjivali su ga i vodili u njegovu blagoslovljenom misionarskom radu.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća započinje značajniji dolazak hrvatskih pečalbara u Švicarsku. Povećan broj novih hrvatskih doseljenika zahtjevao je, dakako, daleko organiziraniji dušobrižnički rad. Uviđajući tu potrebu fra Lucijan je konačno zatražio i 13. rujna 1961. dobio dekret kojim je i službeno imenovan ravnateljem i prvim hrvatskim dušobrižništvom u Švicarskoj. Iako je dekret vrijedio do kraja 1964., fra Lucijan je službu prvog hrvatskog dušobrižnika u Švicarskoj obnašao sve do kraja 1967. S vremenom je, međutim, uvidio da pastoralne potrebe sve većega broja doseljenih Hrvata nadilaze njegove ljudske i svećeničke snage, pa je počeo razmišljati o svom povlačenju s povjerene mu službe. Svoja razmišljanja i odluku pisemeno je uobličio 1. studenoga 1966. i poslao na naslov dr. Vladimira Vincea, nacionalnog ravnatelja hrvatske inozemne pastve. Iako je fra Lucijan svoj dopis snažno obrazložio, dr. Vince je sve pokušao kako bi ga odgovorio od te odluke. Kada je, pak, uvidio da njegovi napori ne donose nikakve rezultate, uputio je, preko onodobne Biskupske konferencije Jugoslavije, pismenu zamolbu dr. fra Rufinu Šiliću, tadašnjem poglavaru Hercegovačke franjevačke provincije, čiji je član bio i fra Lucijan, da mu stavi na raspolaganje drugoga fratra za Hrvate u Švicarskoj. Provincijalna Uprava hercegovačkih franjevaca sa sjedištem u Mostaru, pozitivno je odgovorila na Vinceovu zamolbu i odredila mladog i veoma poduzetnog svećenika o. fra Ljubu Krasića za novog hrvatskog misionara u Švicarskoj. Provincija se tom prigodom, na zamolbu ravnateljstva hrvatske inozemne pastve, također obvezala da će i u buduće, prema potrebi i porastu broja hrvatskih katolika u Švicarskoj, osigurati i dodatne svećenike svoje zajednice za tu službu. Dr. Vince je, službenim dopisom od 26. travnja 1967., srdačno zahvalio Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji na susretljivosti i kršćanskojh širokogrudnosti.

Novi misionar, fra Ljubo Krasić, preuzeo je Hrvatsku katoličku misiju u Švicarskoj (tako se tada zvala!) 1. srpnja 1967. Sjedište misije uskoro je iz Fribourga premješteno u Zürich. Zbog povećanoga broja vjernika, razgranatosti pastoralnih djelatnosti i povećanoga broja misionara, razložno se može reći da je s fra Ljubom nastalo novo razdoblje organizirane pastoralne skrbi za hrvatske katolike u Švicarskoj. Svete mise redovito su slavljene u Zürichu, Badenu, Baselu, Bernu, Luzernu, St. Gallenu i Schaffhausenu. Povremeno još u 40-ak drugih manjih središta. Podaci da su njih dvojica samo tijekom 1969. godine napravili 247 pastoralnih pohoda hrvatskim katoličkim zajednicama diljem Švicarske i pri tome obišli 73 središta, dobronamjernu čovjeku dostatno govore o njihovoj svećeničkoj zauzetosti i duhovnoj skrbi za povjereni im puk. Takav oblik rada potrajat će sve do 1971. kada se, do tada jedinstvena, Hrvatska katolička misija za Švicarsku dijeli u više misija.

Sve veći broj hravatskih katoličkih doseljenika u Švicarsku potaknuo je onodobne misionare na razmišljanje o osnivanju novih misijskih središta. Početna razmišljanja i temeljite analize događanja na terenu, iznjedrili 1972. odluku o utemeljenju triju zasebnih misija u Baselu, St. Gallenu i Zürichu. Prvi voditelj Misije u St. Gallenu od 1. siječnja 1972. bio je fra Karlo Lovrić. Na području nove misije već su postojale organizirane vjerničke zajednice u St. Gallenu i Schaffhausenu, u kojima su godinama redovito slavljene svete mise i vođena sustavna duhovna skrb o vjernicima koji su se tamo okupljali. Tijekom 1972. i 1973. također su uvedena redovita euharistijska slavlja u Davosu, Churu, Buchsu, Flimsu, Glarusu, Wilu, Kreuzlingenu i Rapperswilu. Kasnije su mise slavljene još u nekim mjestima, te povremeno u znamenitijim turističkim odredištima ka o što su: Villa, Pontresina, St. Moritz, Arosa, Thusis, Rabius, Walennstadt, Lanzerheide itd.

Teritorij misije

Misija je na dan svoga utemeljenja „pokrivala“ kantone: St. Gallen, Schaffhausen, Thurgau, Glarus, Appenzel, Graubünden, i kneževinu Lichtensten. Novim razgraničenjem hrvatskih katoličkih misija, provedenim 1989., kantoni Schaffhausen i Glarus pripojeni su misiji Zürich. Uspostavom misije Graubünden-Ticino u kolovozu 1990. kanton Graubünden pripojen je novoosnovanoj misiji. Utemeljenjem misije Frauenfeld u ožujku 1994. , kanton Thurgau je odijeljen od St. Gallena i pripojen novoosnovanoj misiji. I konačno, novim razgraničenjem iz 1998., područje St. Gallena, zvano Gonzen (Buchs i Sargans) i kneževina Lichtenstein, pripojeni su misiji Graubünden. Tako da područje današnje Misije, nakon konačnoga razgraničenja s početka 1998., obuhvaća kantone St. Gallen (bez Gonzena i Werdenberga) i Appenzell.